Grafički dizajn posljednjeg desetljeća 20. stoljeća značajno je odredila tema tipografije, koja je prelaskom iz ruku slovoslagara u ruke dizajnera — ali i nebrojenih drugih korisnika osobnih računala — doživjela ozbiljnu devalvaciju preddigitalnih standarda. “Umijeće koje daje trajni likovni oblik jeziku”, kako je tipografiju definirao Robert Bringhurst, jedan od najvažnijih suvremenih teoretičara na tom području, pretvorilo se 1990-ih godina u poprište formalnog eksperimenta mahom usmjerenog na istraživanje granica čitljivosti. Pojavom programa koji su olakšali postupak izrade novih i obrade postojećih pisama dokidajući potrebu za mukotrpnim satima crtanja i rezanja metalnih matrica, tipografija je pretvorena u neku vrstu dizajnerskog hobija kojim se “pomalo” bavio svatko.